Prirodne katastrofe i smanjenje rizika od katastrofa
Prirodne katastrofe – koliko su prirodne? Prirodne opasnosti i smanjenje rizika od katastrofa veliki su izazovi na putu održivog razvoja. Danas je nešto teže razdvojiti prirodne katastrofe ...
Prirodne katastrofe – koliko su prirodne?
Prirodne opasnosti i smanjenje rizika od katastrofa veliki su izazovi na putu održivog razvoja. Danas je nešto teže razdvojiti prirodne katastrofe od onih koje je izazvao čovjek ili čak od onih koje je čovjek ubrzao, upravo iz razloga što potencijalne opasnosti potpomognute lošim upravljanjem u našem okruženju mogu dovesti do katastrofalnih posljedica, što je nerjetko slučaj u zemljama u razvoju. U prirodne opasnosti možemo svrstati potrese, požare, poplave, suše, uragane, odrone ili klizanje tla, vulkanske erupcije, tornada i sl., dok opasnosti koje čovjek uzrokuje su kolaps rudnika, industrijske eksplozije i slično. Ono što je najvažnije u svemu tome jeste spriječiti mogućnost ljudskih gubitaka. Stoga je značajno prilagoditi se i odgovoriti na pravi način na potencijalne katastrofe.
Ukoliko postoji rizik od prirodnih katastrofa odgovor na njega prolazi kroz tri faze. Prva faza je prije samog događaja i uključuje pripremu, prevenciju i edukaciju. To podrazumjeva identifikaciju opasnosti, analizu potencijala za opasnosti koje su identifikovane, davanje upozorenja na prijetnju u razvoju i utvrđivanje ranjivosti zajednice koja je najviše izložena. Prema UNICEF-u, oko milijardu djece širom svijeta izloženo je izuzetno visokom riziku zbog klimatskih uticaja, uključujući katastrofe povezane s klimom. Prevencija i ublažavanje uključuju ili sprečavanje prijetnje koja dolazi ili minimiziranje njenog uticaja i to na način da se izvrši zoniranje korištenja zemljišta sa ciljem odvajanja ljudi od identifikovanih opasnosti. Otprilike 10% škola širom Evrope nalazi se u područjima koja su potencijalno podložna poplavama (Evropska agencija za životnu sredinu 2022). Priprema takođe uključuje upozoravanje ljudi na prijetnju, podizanje svijesti o potrebi pripreme, raspodjelu odgovornosti i skladištenje neophodne hrane i opreme.
Druga faza podrazumjeva odgovor u vrijeme samog događaja i neposredno nakon njega. Sama reakcija tokom događaja obično se kreće od panike, psihičke paralize, pa do implementacije koordiniranih hitnih mjera od strane organizacija kao što su policija, vojska, vatrogasne brigade, kola hitne pomoći i timova hitne službe. Kao početni odgovor neposredno nakon opasnog događaja može doći do migracija u druga područja, izbijanja bolesti i medicinskih problema. Te kao odgovor na to, neophodno je uključiti se u borbu protiv uzroka i posljedica opasnosti, zatim pružanje pomoći pogođenim osobama i minimiziranje uticaja od eventualnog ponavljanja događaja.
Treća faza su srednjoročne i dugoročne radnje koje se poduzimaju kako bi se popravila velika šteta i minimizirala patnja od bilo kakvog ponavljanja događaja ukoliko je to moguće. Oporavak uključuje čišćenje i sanaciju štete, kontinuirani medicinski tretman, savjetovanje žrtava, finansijsku i pravnu podršku, reviziju analize opasnosti i procjenu mjera prevencije i ublažavanja. U sve tri faze ljudi u razvijenim zemljama su bolje pozicionirani od onih u zemljama u razvoju. Počevši od obrazovanja koje je obično široko rasprostranjeno, zgrada koje su kvalitetnije i veće, vladinih agencija koje su bolje utemeljene i adekvatnije obučene, linija komunikacije kojih je više, te do više novca za plaćanje popravki. Kada nesreća pogodi manje razvijene zemlje , nerjetko je vrijednost uništene imovine manja, a ljudski gubici veći.
U cilju zaštite djece od katastrofa, zemlje treba da uzmu u obzir njihovu ranjivost i zahtjeve u onim momentima kada razvijaju nacionalne i lokalne strategije za smanjenje rizika od katastrofa. Jednako je važno osnažiti djecu i mlade i pružiti im priliku da doprinesu smanjenju rizika od katastrofa, a osnaživanje djece, posebno kroz obrazovanje, može ih osposobiti da se zaštite i postanu pokretači promjena u svojim porodicama i zajednicama dijeleći ono što su naučili.